STRAH OD STOMATOLOGA

Jedan od osnovnih razloga zanemarivanja oralnog zdravlja u današnje vrijeme jeste strah od stomatologa. Neprijatnost i strah od stomatoloških zahvata su glavni razlozi koji dovode do zapuštanja oralne higijene i izbjegavanja liječenja. Zbog toga se ovom problematikom treba ozbiljnije pozabaviti i pomoći pacijentima da je sto brze prevaziđu i motivisati ih na redovne posjete bez straha.

Kako nastaje strah?

Osobe koje se plaše stomatoloških intervencija, svoje prvo negativno iskustvo su najčešće imale u djetinjstvu. Nerijetko, neki od zahvata, instrumenti ili mirisi asociraju na ranija loša iskustva sto povećava strah od stomatologa. Kod djece koja nisu imala susret sa stomatologom i stomatoloskom ambulantom strah najčešće pobuđuju priće vršnjaka, pa čak i rodjitelja, sa lošim iskustvom koje su cesto preuveličane i dodatno stvaraju lažnu sliku. Pored djece, u priče iz okruženja mogu povjerovati i odrasli, sto je mnogo složenija situacija. Tada,tako uplašeni, pribjegavaju ''narodnoj'' medicini, kao sto je ispiranje usta alkoholnim pićima ili stavljanja lijekova u karijesom razoren zub. Strah mogu izazvati, pored zvukova, igala i mirisa, sami stomatolozi svojim neprijatnim pristupom, hladnoćom, nezainteresovanošću za tegobe pacijenta, nepažljivim i grubim radom, itd.

Kako izbjeći strah kod djece?

Svako dijete će prihvatiti saradnju sa terapeutom samo ako je ona adekvatno ponuđena. Najbolji način sprečavanja pojave straha je da se na vrijeme (već oko druge godine života) počne sa upoznavanjem djeteta sa ordinacijom, instrumentima i osobljem. Da bi to uspjelo, potrebna je kreativnost stomatologa, da animira dijete I kroz igru upozna sa instrumentima, npr. vožnjom na stolici, sondu predstaviti kao čačkalicu, mašinski nasadni instrument kao pčelicu, puster kao fen, sisaljku kao mali usisivač,plombu kao zvjezdicu, a potom zube premazati ­­­‘’finom kremicom’’ koja čuva zube...Nista od toga ne izaziva bol, vec djeci stvara jednu prijatnu atmosferu, stiču povjerenje u stomatologa i prihvate ga kao prijatelja, što je i najbitnije. Takođe, podjednako je važno da se pri prvom susretu ne vrši nikakva intervencija, kao ni u narednim posjetama, sve dok dijete ne stekne povjerenje. Ako je strah već prisutan, onda je prijeko potrebna i saradnja roditelja koji će dijete finim razgovorom pripremiti i upoznati ga gdje i zašto ide. Roditelj ne bi trebao da se miješa u razgovor između stomatologa i djeteta, posebno ako dijete odmah ne prihvati saradnju. Ako se tada počne histerično ponašati ili insistirati na odgađanju intervencije, najbolje je da se udalji, jer time ne samo što će otežati rad stomatologu, nego će i samo dijete biti znatno nesigurnije. U toku intervencije je poželjno pohvaliti dijete, dati mu nagradu, što podiže samopouzdanje i dozvoliti da i ono učestvuje, tako što cemo mu npr. dati da pridrzi sisaljku, kako bi steklo utisak da je i ono dio tima. Dovesti dijete na vrijeme u ordinaciju, znači smanjiti rizik od pojave straha, veći izbor terapija, manje bola, neprijatnosti, kao i manji finansijski troškovi.

Postoji li riješenje da se strah prevaziđe?

Kako bi se umanjio strah, potrebno je pronaći stomatologa u kojeg se može steći povjerenje. Stomatolog mora da ima razumijevanja, strpljenja i vremena. Poželjno je da pacijenti dobiju kratak opis prije same intervencije kako bi se pripremili. Kod pacijenata koji imaju strah od stomatologa, intervencije bi trebale biti sto kraće uz obaveznu primjenu lokalne anestezije, koja je danas sastavni dio svake intervencije, što će postepeno uticati na to da se pacijent oslobodi.

Zadovoljan i nasmijan pacijent je najveće priznanje za stomatologa i zato bi trebalo da učinimo sve da intervencije budu što ugodnije za pacijenta, tako će zadovoljstvo biti obostrano.