P A R O D O N T O P A T I J A – BOLEST DANAŠNJICE

PARODONTOPATIJA je, poslije karijesa, najrasprostranjenija bolest savremenog svijeta.

To je oboljenje potpornog aparata zuba, hroničnog karaktera, bez burnih kliničkih simptoma, koje vremenom dovodi do klimanja i gubitka zuba.

Parodoncijum čine: desni, korijen zuba, korijenski ligamenti i okolna kost. 

UZROCI PARODONTOPATIJE

   Uzrok paradontopatije su meke (plak) i tvrde naslage (kamenac). PLAK počinje da se stvara već nekoliko minuta poslije pranja zuba. On nastaje i kada se ne unosi hrana a ne samo za vrijeme jela. Osnovnu strukturu dentalnog plaka čine BAKTERIJE. Njih ima oko 220 biliona u jednom gramu plaka. Kada se poslije dužeg ne pranja zuba u plak useli kalcijum iz pljuvačke, nastaje KAMENAC. Bakterije iz plaka i kamenca, vremenom postepeno degradiraju desni, korijenske ligamente (koji učvršćuju zub u čašici) i samu kost. Destrukcija vremenom napreduje, zubi počinju da se klimaju i vremenom ispadaju. Dakle, važno je zapamtiti, da i zub bez karijesa, može se vremenom rasklatiti i na kraju ispasti. Pored kamenca, postoje i drugi faktori koji mogu dovesti do ovog oboljenja: nepravilan položaj i nepravilan oblik zuba, neadekvatne plombe i protetski radovi, žvakanje samo jednom stranom vilice, korišćenje meke hrane, naslijeđe i sl.

KLINIČKA SLIKA PARODONTOPATIJE 

   Parodontopatija počinje upalom desni koje postaju blago crvene, malo uvećane i blago krvare pri pranju zuba. Krv ili sukrvica se mogu javiti i pri žvakanju tvrđe hrane. Proces vremenom napreduje i dolazi do ogolićavanja vratova zuba tj.povlačenja desni. Zubi izgledaju kao da su porasli u dužinu. Važno je napomenuti da pored spuštanja desni, spušta se (atrofira) i vilična kost. Zbog odvajanja desni od zuba, između desni i zuba se javlja prazan prostor koji se naziva džep (parodontalni džep). On se često upali pa nastaju jaki bolovi. Inače, parodontopatija nije praćena bolovima. Bakterije vremenom pojačavaju djelovanje pa atrofija desni, ligamenata i kosti napreduje. Zubi se sada klate u većem stepenu, dolazi do pomijeranja zuba (migracije), kao i do isplivavanja iz vilice. U krajnjem stadijumu zubi počinju da ispadaju ili sami od sebe ili pri jelu ili nekom drugom nadražaju. Ono što treba znati je da bolest traje dugo, da povremeno nastaju poboljšanja (ali ne i spontano izlječenje ), i da će se bolest nastaviti ako se ne preduzmu adekvatne terapijske mjere. 

KAKO SPRIJEČITI I LIJEČITI PARODONTOPATIJU

   Najvažnija stvar u liječenju parodontopatije je blagovremeno otkrivanje i djelovanje na nju. Pored genetskih predispozicija, gingivitis, kao početnu fazu, idealno bi bilo prepoznati i liječiti, jer je to period kada se najviše može uticati na razvoj paradontopatije. Uklanjanjem naslaga i ostataka hrane sa zuba, dobrom oralnom higijenom i redovnim kontrolama, parodontopatija se moze spriječiti, ako je u početnoj fazi i zaustaviti. Za uklanjanje mekih naslaga dovoljno je redovno prati zube četkicom, korisiti konac i rastvore za ispiranje usta. Pored mekih, uzročnici ovog oboljenja su i čvrste naslage (kamenac, konkrementi, pigmentacije). Stomatološkom intervencijom ultrazvučnim aparatom, uklanjaju se čvrste naslage i taj postupak bi se trebao ponavljati na svakih 3 do 6 mjeseci.

   U slučaju oboljenja u poodmakloj fazi, gdje se dijagnostikuju parodontalni dzepovi, terapija je komplikovanija, duze traje, a uspjeh nešto manje zagarantovan. Kod plićih dzepova dovoljna je kiretaža i ispiranje radi uklanjanja subgingivalnih (ispod nivoa desni) konkremenata, bakterija i mikroorganizama nastanjenih u dzepu. Intervencija se obavlja u lokalnoj anesteziji. Nakon kiretaže uvodi se stroga oralna higijena kako bi se parodontopatija zaustavila. Po potrebi kiretaža se ponavlja. Ako je parodontopatija vec u terminalnom stadijumu kada postoje duboki inficirani dzepovi i gubitak velike količine kosti, jedino rješenje je ''režanj'' operacija kojom se uklanjaju fibrozno tkivo i konkrementi sa mekih i tvrdih zubnih tkiva, a potom ugrađuje potrebna količina vjestacke kosti.

   Nakon hiruške intervencije, dalja terapija je ispravljanje međuzubnih odnosa (ako su narušeni), jer je to takođe jedan od faktora u nastanku parodontopatije. U slučaju tjeskobe problem je onemogućeno samočišćenje, a kod rastresitog zubnog niza, u slučaju loše oralne higijene, zubne naslage formiraju se cirkularno, I brže dovode do razaranja potpornog aparata zuba. Takve anomalije se mogu ispraviti protetski (brušenjem) ili ortodontski (postavljanjem fiksnog ortodontkog aparata). Najčešće se vrši brušenje takvih zuba, pogotovo kod izraženijeg oboljenja, jer ortodontsko pomijeranje zuba zahtjeva I određenu količinu kosti, koja je oskudna.

   Posljednja faza terapije, bez koje bi sav prethodni trud i pacijenta i terapeuta bio uzaludan je primjena mjera koje ce održati postignuto stanje. U te mjere spadaju redovni kontrolni pregledi koji su u početku na mjesečnom nivou, a kasnije na dva do tri mjeseca, konstantna motivacija pacijenta za održavanje oralne higijene i uklanjanje eventualnih recidiva. Najvažnije je da se pacijent strogo pridržava datih uputstava najmanje godinu dana, kada su recidivi najcesci. Ako se i pojave, jedino se mogu uočiti na redovnim kontrolama , a kad ih pacijent uoči, tada je već kasno i cijela terapija bi morala ispočetka da se sprovodi.

   Na kraju, prijeko je potrebno podizanje svijesti pacijenata i podsticanje na prevenciju parodontopatije jer smo najčešće sami krivci za njeno nastajanje.